Skip to main content
EN
DE
SR

REVISITING BELGRADE

DIGITALNI ESEJ
Lane Bastašić

Nisam mogla da pišem u Beogradu. Dobila sam stipendiju i jednomjesečnu rezidenciju u slatkom stančiću, a nisam napisala ništa. Prijavila sam se za Sarajevo, ali nisam mogla da ga dobijem kao Bosanka. Rekli su mi da moram da idem u stranu zemlju, i ponudili Srbiju, koja mi je jednako strana koliko i moja spavaća soba. Završila sam master studije u Beogradu i živjela tamo deset mjeseci. Moji roditelji su Srbi, kao i moji brat i sestra. Moja sestra živi u Beogradu već deset godina i čak joj se akcenat promijenio u međuvremenu. Ove godine sam i ja napokon dobila srpsko državljanstvo, tako da mi je čitava stvar sa stranom državom sad posebno smiješna. Ipak, tehnički, u vrijeme kad sam se prijavila, bila sam strankinja u Beogradu. I tako - dobila sam Beograd. Bijeli grad sa bolesnim plućima. Morala sam da odustanem od svog dragog Sarajeva, makar na neko vrijeme.

Šta sam radila na rezidenciji za pisce? Nisam mogla da pišem i nisam mogla da spavam. Vratila se moja nesanica. Kad bih uspjela da zaspim, mučili su me ili teški košmari ili paraliza sna. Sanjala sam da me medvjedi ganjaju kroz šumu, da na mene padaju zgrade, da se davim. Oči bi se probudile prije tijela i onda bih halucinirala crnu figuru u sobi, kako hoda prema meni. Budila sam se vrišteći.

Cijelog života imam probleme sa spavanjem i snovima. Kad sam bila mala znala sam mjesečariti i buditi se na podu, usred noći, potpuno obučena za školu. Čak sam i u snu čeznula za odlaskom. Ali tokom tih posljednjih godina u Barseloni, kada sam primila poziv na rezidenciju u Beogradu, moje spavanje se i te kako popravilo i više u sobi nisam viđala crnu figuru. Zbunilo me je kad se najednom vratio, u tom malom stanu u Beogradu. Na neki način, taj grad je izazvao moje probleme sa spavanjem, pa sam se plašila da idem u krevet i ponovo iskusim noćne terore.

Oko pet-šest ujutro odustala bih od spavanja i izašla iz stana.

Grad je u to vrijeme i dalje spavao. Djelovao mi je prazno, napušteno, kao nakon apokalipse. Najviše mi se sviđao bez ljudi, kada bi se njegova umorna brutalistička ljepota obznanila u potpunosti. Bilo je i ožiljaka. Sve bombe i svi mitovi. Kao da mi je grad govorio: Pogledaj kroz koliko sam ludila prošao, a i dalje stojim. Na trenutke sam osjećala da smo jednaki, budući da smo oboje propatili pod tuđim zabludama. A ponekad bih samo vidjela taj grad kao jezik koji nikada neću naučiti, kao da su njegove ulice i tramvaji i autobusi i trotoari bili nepotrebno teška gramatika.

Ipak, voljela sam da šetam i čitam grafite. Ponekad su pričali priče o slomljenim srcima i izgubljenim nadama. Ponekad su veličali ratne zločince. Činilo se da je lice grada eho misli i snova i strahova njegovih žitelja. Eho onog najboljeg i najgoreg u njima. Znakovi su govorili: Ovdje je velika tuga. Govorili su: Ali ljudi su i dalje ljudi. Oni će voljeti i mrzjeti i htjeti i neće to imati. Pisaće po zidovima. Na jednom je pisalo: Plačem po kiši kako mi se ne bi videle suze. Na drugom je pisalo: Ratko Mladić - naš heroj. Na trećem je pisalo: Ipak, bili smo srećni. Na četvrtom: Kosovo je Srbija. Na petom: Da li misliš na mene kad ovo čitaš? Na šestom: Balkanska federacija socijalističkih republika! Na sedmom: No woman no cry. Vidjela sam portret Boba Dilana. Vidjela sam portret Radovana Karadžića. I tako dalje.

Teška tuga Beograda došla je i do mene. Pročitala sam poznatu pjesmu u kojoj ga pjesnik upoređuje s labudom. Tražila sam lijepa krila opisana u stihovima, ali vidjela sam samo umornu, staru pticu koja tjera svoju mladunčad od sebe. Sjela bih na pogrešan autobus. Potrošila previše para na hranu. Hodala sam oko automobila, svugdje, žaleći za ukradenim trotoarima Beograda. Kašljala sam - u marketima, u restoranima, u parkovima, u bibliotekama. Kašljala sam i kašljala i kašljala, a Beograd se smijao mojim nepripremljenim mediteranskim plućima. Dim je bio gdje god sam išla - stvarali su ga automobili, stvarali su ga ljudi, stvarale su ga zgrade, svi željni da ga se riješe i izbace ga na ulice. Ponekad mi se činilo da im je toliki dim potreban kako bi sakrili ožiljke. Ali uglavnom sam kašljala, pa je i dim ulazio zajedno sa tugom.

U tiha jutra hodala sam preko Kalemegdana sve do mjesta gdje se sreću rijeke. Sava je hrlila ka Dunavu, sa svim bolnim pričama koje je prikupila tokom decenija - pričama koje su Savi ispričale manje rijeke iz moje zemlje: Drina i Una i Bosna i Vrbas. Te priče su bile suviše mračne da bi ih ponovila. Sava ih je progutala sve i neumorno ih gurala ka velikom Dunavu, jedinom koji ih može prihvatiti, budući da je već vidio sve. Mislila sam kako sad postaju jedno, a i dalje su odvojeni. Molekule vode su se izmiješale i gurale naprijed, gubile su sav identitet prije nego što bi došle do dalekog Crnog mora. Mislila sam na riječi koje stavljamo na tlo i na vodu i kako zemlja od riječi postane teška, zatvorena između granica i natopljena krvlju, dok voda samo posvjedoči i ide dalje - teče i pretvara se u nešto sasvim drugo.

Rekla sam prijateljici iz Beograda: Ne znam kako uspijevaš. Ja ovdje nemam nikakve šanse. Previše je depresivno. A ona mi je odgovorila da je Beograd jedan od onih gradova koji otkrivaju šta nosimo u sebi. Sažvakaće te i ispljunuti. Ali na kraju ćeš to biti ti, svidjelo ti se ili ne. Zbog toga sam pomislila da možda tuga koju sam pronašla u Beogradu nije njegova, već moja. Možda je taj grad jedno veliko prljavo ogledalo. A opet, možda su to svi gradovi. Ipak, Beograd nekako pojačava sve: dobro i loše. On je kao jedno od onih mjesta na planeti gdje je gravitacija malo jača. Osjećaš se malo teže, iako nisi toga sasvim svjestan. Možda to radi i Beograd - čini da osjećaš svoju težinu. Učiniće da osjetiš svaku ranu, veliku ili malu, novu ili zaboravljenu, i prozvaćete jer si bio licemjeran i pokušao ih sakriti. Pronaći će te samu, u rano jutro, tamo gdje se sreću rijeke, i reći: Zdravo, đubre, čekao sam te. Prepoznaćete se, tiho i osramoćeno, kao dvoje ovisnika na anonimnom sastanku. Zar si mislila da si bolja od mene?

Nisam mogla da provodim previše vremena u stanu jer me to podsjećalo na činjenicu da ne pišem. Skuvala bih nešto nabrzinu, odgovorila na mejlove, javila se prijateljima u inostranstvu, i vratila se šetnji. Voljela sam da idem u Narodnu biblioteku i pravim se da čitam, okružena nervoznim studentima i njihovim debelim udžbenicima. Sviđala mi se tišina mladih ljudi koji uče. Sviđalo mi se naše saučesništvo u toj tišini i kako su se istovremeno, u našim glavama, otvarali različiti svjetovi. Pomislila sam kako će jedan od njih postati doktor i kako će nešto što upravo sada uči, u ovom trenutku, možda spasiti nečiji život. Jedna od njih će postati pravnica i ono što sada uči, u ovom trenutku, pomoći će joj jednog dana da oslobodi krivog čovjeka. Neko od njih neće imati nikakve vajde od ovoga što uči i možda će postati pisac. Mnogi će biti prosječni. Mnogi će misliti da nisu. Neki neće uspjeti. Neki će se preseliti u Njemačku. Neki će dobiti rak ili dijabetes ili će prosto umrijeti u snu. Svaki put kad bih izašla iz Narodne biblioteke, osjećala sam se kao da sam bila u džepu vremena koji je drugačiji od ostatka svijeta. Ponekad se činilo kao da je vani prošlo tek nekoliko minuta dok sam ja čitala satima, okružena onim studentima.

Turisti su se skupljali kod Narodne biblioteke kako bi fotografisali Crkvu Sv. Save, pravoslavni hram koji pomalo podsjeća na Aju Sofiju. Hram se nadvio nad Bibliotekom i ljudi su se krstili kad bi prošli pored njega. I tako, dok su neki tiho učili činjenice u manjoj zgradi, drugi su se u crkvi molili višem božanstvu. Pomislila sam kako je tužno što se niko ne prekrsti kad prođu pored Biblioteke i kako jedna knjiga može biti važnija od stotinu hiljada drugih, toliko da zasluži veći hram. U toj tihoj dihotomiji Karađorđevog parka, mislila sam kako se svi pisci zapravo nadmeću s tom jednom knjigom, jednim mitom, i konstantno gube, trpe poraz, kreću iz početka. A ja sam došla na rezidenciju za pisanje i nisam ni pokušala.

Nekih večeri bih posjetila Jugoslovensku kinoteku. Posljednju godinu u Barseloni iznajmljivala sam sobu u opasnom dijelu grada, Ravalu, gdje su mi komšije bili dileri, prostitutke i vrijedne porodice migranata koji se muče da izguraju do kraja mjeseca. Ali sve je vrijedilo jer je tu bila Filmoteka, na tri minute od mog stana, i tamo sam mogla da pobjegnem od svojih nesnosnih cimera i provedem tri-četiri sata uz veliko platno. Pronašla sam istu utjehu u beogradskoj Kinoteci, gledajući šta god sam stigla, staro ili novo, dobro ili loše, uz poneki znalački osmijeh upućen jednako usamljenim posjetiocima. I bioskop mi je, kao i biblioteka, nudio osjećaj doma, samo što smo ovoga puta svi dijelili isto iskustvo, bez obzira na to koliko smo ga drugačije prevodili unutar sebe. Pokretne slike uvijek su smirivale moju riječima pretrpanu glavu, udaljavale su me od pisanog jezika i približavale vizuelnom, istovremeno me motivišući da nastavim s pisanjem. Nijedna knjiga me nije toliko navela na pisanje koliko su to učinili neki filmovi. U ovoj interakciji dvije vrlo različite umjetnosti pronašla sam neke male istine koje sam mogla tražiti u sopstvenom pisanju.

Sveopšti nedostatak zelenila u centru grada deprimirao je kako mene tako i moja pluća, pa sam češljala ulice u potrazi za parkovima i drugim zelenim oazama. Hajd park je ubrzo postao omiljeno mjesto, iako u Beogradu ima većih i ljepših šuma. Svidio mi se njegov trouglasti oblik i kako sam najednom mogla da se nađem u šumi, nesvjesna saobraćaja koji okružuje park, kao da sam otišla daleko. Svidjela su mi se žuta svjetla koja bi tiho i nenametljivo prekrila park zlatnim nijansama u kasno poslijepodne. Zemlja je mirisala na prašinu i lišće poslije kiše i sitni život bi izgmizao ispod paprati i kamenja kako bi se osušio na smirujućem suncu. Jednom sam naišla na poster izgubljenog psa, slatkog malog terijera velikih smeđih očiju, i bila sam uvjerena da ću ga pronaći u skrivenim ćoškovima Hajd parka. Htjela sam da budem ta koja će ga vratiti njegovoj porodici, učiniti nešto dobro, ne bih li se time iskupila za činjenicu da ne pišem. Zvala sam ga i zvala, mada sad ne mogu da se sjetim njegovog imena. Nakon nekog vremena sam odustala i nekoliko dana kasnije, prolazeći opet pored postera, shvatila sam da ga je vlasnik tu okačio prije više od godinu dana. Zvala sam duha. Moja misija da učinim dobro i nesebično djelo bila je jednako izgubljena.

Tvrdoglave noge su me nosile kroz Voždovac, Vračar, Zvezdaru, Dorćol, i druge dijelove grada. Često bi me odvele do Novog groblja, otvorenog stotinu godina prije mog rođenja, a ja bih se veselo prošetala ispod pročelja pravo u dolinu mrtvih. Nisu me zanimali vojni grobovi, pisci su mi uvijek bili draži od generala. Hodala sam do groba Branka Miljkovića, čije sam nebo razapeto između prstiju jednom ukrala, i sjećala se onih usamljenih dana na postdiplomskim studijama kad sam mu svake dvije nedjelje nosila crvenu ružu. Sada sam bila starija, realističnija, a možda i ogorčenija. Ovog puta sam otišla direktno kod Danila Kiša. Sjedila sam pored njega i rekla mu da ne pišem. Rekla sam da je previše tuge i previše praznine i da ih je ovaj grad naduvao u mojoj glavi. Rekla sam mu da nisam predani genije poput njega, već obična smrtnica s nesanicom i lošom štitnom žlijezdom. Danilo nije rekao ništa, jer je bio mrtav. Bilo je teže izaći s groblja nego ući, i to me podsjetilo na ono što je Sibila jednom rekla Eneji.

Mada, u Beogradu nije bilo potrebe da idem do groblja kako bih bila blizu Smrti. Nekako sam osjećala njeno prisustvo svugdje: mrvila je zgrade, ledila beskućnike, isisavala kiseonik, gušila ljubav. Bila je u onom paru koji se svađao u supermarketu, razmjenjujući odjebi kao da je dobar dan. Bila je u malom dječaku kojeg sam jednom vidjela s prozora - njegov otac je galamio na njega, govorio mu da je glup, potpuni degenerik, a dječak je samo gledao u svoje bijele patike. Bila je u umornim i nervoznim vozačima koji na nemogućoj Slaviji vrište jedni na druge. Bila je u mokrim truplima drveća. Možda je to bilo ono što je Beograd nudio - mogao je da pokaže krajnosti, višak, krhku granicu između zdravlja i ludila, između življenja i preživljavanja. U svom nedostatku čistog vazduha budio je želju za disanjem. A možda me je baš ta sveprisutnost Smrti nagnala da hodam i dalje, dišem i dalje, čitam i gledam filmove i dalje, kako bih pronašla svoju tanku vrpcu u lavirintu.

Tokom posljednjih dana u Beogradu, pronašla sam slučajno knjigu Georgija Gospodinova pod nazivom Fizika tuge, prevedenu na srpski jezik u izdanju Geopoetike. Stil i priča su me toliko fascinirali da sam počela da je čitam od početka čim sam je završila. Mit o Minotauru shvaćen kao priča o napuštenom djetetu koje je izgubljeno i beznadežno u velikom lavirintu na kraju je inspirisao moju sljedeću zbirku priča. Prepisala sam jednu rečenicu iz Gospodinovljevog romana u veliku sivu svesku, otišla u Sarajevo i napokon, poslije dugo vremena, počela da pišem.

Ipak, tuga koja je oblikovala tu knjigu (Mliječni zubi su objavljeni 2020. godine) nije bila tuga Sarajeva. Nije čak bila ni Gospodinovljeva. Bila je to tuga Beograda. Manje od godinu dana nakon što je rezidencija okončana, preselila sam se u taj grad. Prijateljica je prevezla mene i moje stvari od sunčane Barselone do spaljenih cementnih pluća Autokomande. Otpakovala sam kofere, naslagala knjige po novim policama, kupila kartu za prevoz, prijavila se za državljanstvo i ličnu kartu i tako, vrlo brzo, postala Beograđanka. (Moj sjevernobosanski akcenat se ponosno zadržao.)

Ovoga puta je bilo drugačije. Sprijateljila sam se s ljudima. Počela sam da trčim. Razvila sam sopstvene beogradske rituale. Tuge je i dalje bilo, ali na neki pripitomljeni način. Poslije nekoliko mjeseca ponovo sam otišla do mjesta gdje se sreću rijeke. Grad se tek budio. Izgledao mi je kao da pita: Opet ti? Stoga sam se nasmijala i pomislila: Sad sam jača, pokaži se.

I jeste.

Bijeli grad

1

noću
otkineš se kao krasta
i ponovo sam tanka i pečem
nemam ništa da ti kažem
ništa novo i ništa dobro
pjesma o tebi je kamen u tišini bubrega
ja ne pišem pjesme i ne poznajem te
znam samo da si skoro kao laž
ili istina koja se prećutkuje
o tvojoj bjelini
bjelina je riječ koja je ostala
i jede sve druge riječi
ćuti i žvaće, bezuba bjelina

2

noću
grebem tamo gdje je bijelo
izvučem se iz tvoje tamne vene
i prospem po asfaltu
ovdje su svjetla mukla
i miris roštilja u magli
noć okreće tvoj teški leš nad vatrom
ovdje nema vatre i uvijek kašljem
iskašljavam te
mrvim tvoju krhku čudovišnost
šta ja da kažem o tebi?
tebi je svejedno
velikim gradovima je uvijek svejedno

3

i bjelina u meni
ali to nema veze s tobom
ti je samo podebljavaš
ti me iskašljavaš
kaži mi da li si nekada vidio
između dva kružna toka
makar jednu čistu rečenicu?
nešto konkretno, kao tramvaj
možda ja ne znam da gledam
muklo, sve grmi, ali muklo
u tišini krvi
izolovana u tebi kao bakterija
ne želim umrijeti ovdje

4

noćas i prosjaci ćute
prelaze na drugu stranu ulice
na kiosku ćute cigarete, čokoladne bananice
i biblija za djecu
ćute tvoja svjetla
treba se u tebi micati
možda tako
treba stići do rijeke, jedne ili druge
praviti se da je more
praviti se da je važno koja je
ali nisi ti kriv
nisi ti imenovao vodu
ni sebe, ni mene

5

noću
pobrojavam mrtve po džepovima
mičem se muklo, mučno
močvarno
kiša ti usporava krvotok
pijani čovjek mi kaže
gospođice, ne voze tramvaji, ne vozi
ništa
lice mu je mokro
a to njegovo ništa veliko je kao grad
guta vrane i trolejbuse
ja ćutim, ćutim
i skupljam močvaru

6

a ti ležiš miran
kao paraplegični medvjed
poražen
tvoje šine cvile jedno 'molim te'
svoju djecu štediš
njihova je bijela nostalgija
treba ti dođoška za prljave poslove
noću se prepoznajemo
stalo je nešto u nama
i teško nas je voljeti
čula sam te
navlačim duple rukavice
i vučem medvjeda do rijeke

7

da li je ovo novembar
ili ti je strah sledio ulice?
najveća je praznina dječijeg igrališta
uzalud tražim metaforu neba
ali nebo nije ništa
samo bol u vratnim pršljenovima
kad skinem naočari, ti si hobi
lijenog akvareliste
i neka žena vuče dvoje djece niz asfalt
ne, nisu to djeca
to su kese pune smeća
a na vlažnoj koži hrasta nije izgubljena mačka
već ponovo pronađena smrt

8

da li je ovo novembar
ili sam samo promrzla u praznini
tvoj želudca?
meni su potrebne granice
a ti se širiš kao čaršijski trač
nestaješ brže od mene, u smogu
tvoj bog je odustao
krvare ti semafori
objelodanjuju moju bjelinu
bijele nosnice moje generacije
bijelo između slova i rebara
da li je to novembar
ili smo se samo prepoznali?

9

bjelina je ujutro nišan
i sat bije bjesomučno
bijelu sekundu koja dolazi
nije to tuga već razmak
najduža tipka na tastaturi
razlog zašto poštari kasne
zašto se ne dodirujemo
koža ti se krije pod posterima
hiljadu flastera preko gangrene
gdje tvoja djeca uče azbuku
к о с о в о  ј е  с р б и ј а
djeca gladna bajate bjeline
traže se po krhkim fasadama

10

danas umire novembar
a mi smo stigli do rijeke
žena, iznutra bijela, ispolirana
i medvjed nebijel na njenim leđima
ovo si dakle htio – da te ubijem
dok tvoja djeca spavaju?
nije ti ovo grčka tragedija
nemam ja ni ruke, ni riječi za to
slušaj, to su mačke ispod mostova
već se budiš, ljut, razočaran
ujutro, pored rijeke, jedna smo prosta istina:
ako te bacim
ko će baciti mene?

Esej prevela Lana Bastašić.

Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. godine. Objavila je tri zbirke kratkih priča – Trajni pigmenti (2010), Vatrometi (2013) i Mliječni zubi (2020) –, knjigu priča za djecu i zbirku poezije. Jedna je od pokretačica projekta Tri + tri sestre, čiji je cilj promocija ženskog književnog stvaralaštva u regionu. Njen prvi roman, Uhvati zeca (2018), dobitnik je Evropske nagrade za književnost 2020. godine i međunarodne nagrade Latisana per il Nord-est 2021. godine. Roman je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu. Preveden je na 18 jezika. Lana Bastašić živi u Beogradu.

lanabastasic.com

Fotografije: © Lana Bastašić
Fotografija Lane Bastašić: © Radmila Vankoska

Voditeljica projekta: Barbara Anderlič
Design: Beri